|KOLUMNA| - Narod biran od Boga-guši nesloga!

Stranice Mladeži mjesto su interakcije na kojemu svi možemo podijeliti svoje misli, ideje i stavove. Komunikacija je dvosmjerni proces stoga Vas molimo da nam šaljete svoje tekstove koje ćemo rado objaviti. Pritom Vas molimo da vaši radovi budu u skladu s demokršćanskim i narodnjačkim vrijednostima, Domovinskim ratom i doktrinom prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana vodeći pritom računa o pluralizmu mišljenja i uvažavajući druge i drugačije.  Svoje uratke možete slati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ima li išta ljepše u životu od ljubavi, ponosa i sreće, od znanja da pripadaš jednom entitetu, da si dio jednoga kolektiva koji se zove nacija, da imaš svoju zemlju, svoju vjeru, svoj jezik, običaj, svoju kulturu? Da možeš ponosno reći da si Hrvat i da je tvoja domovina Hrvatska?
         Činjenica je da o tome ne razmišljamo dok smo zaokupirani svakodnevnim ritualima, ali krajnje vrijeme bi bilo da se probudimo, da progledamo i da počnemo cijeniti ono što imamo dok još uvijek imamo. Već 14 stoljeća gazimo po svojoj zemlji, preživljavamo kako znamo i umijemo, borimo se i srcem i dušom i tijelom da očuvamo djedovinu, da očuvamo krv našu, ali baš sada kada nam je najpotrebnija mi gubimo snagu, gubimo volju i prepuštamo je nekim vukovima i pticama grabežljivicama da ju raskomadaju.
Svađamo se međusobno, razvijamo stereotipe, širimo mržnju, dijelimo se, udaljavamo se. U cijeloj ovoj agoniji koja je nažalost prisutna u društvu, od silnih emigracija koje pogađaju zemlju, demografskog deficita, benevolentnih nastupa kvazimoralista, korupcije preko oportunističkih političara koji nisu dostojni da predstavljaju boje naše zemlje; mi ponajviše gubimo taj osjećaj zajedništva, osjećaj pripadnosti i to sveopće nezadovoljstvo u konačnici kulminira do te razine da zaboravljamo tko smo, što smo, zaboravljamo prave istinske životne vrijednosti, odričemo se jednoga načina života zbog potrage za nekim drugim boljim životom negdje drugdje. Naravno, uvijek je bolje negdje drugdje, uvijek je netko drugi sretniji, ali kada otvorimo kutiju i skinemo celofan, shvatimo da je ono naše zapravo najbolje. U tuđini si uvijek Tuđin, uvijek si stanovnik drugoga reda, tuđinu nemaš pravo kritizirati-tebi je pokoriti se i šutjeti, i tako krećeš se po stranoj zemlji ne znajući hoće li te nakon kamenčića dočekati stijena, jezero ili provalija, hoćeš  li uspjeti vidjeti zalazak sunca, nemaš onaj zaštitni plašt koji ti pruža vlastita zemlja, a to su prijatelji, obitelj, jezik koji razumiju i vlasi trave uhladnoj rosi i podzemna pijavica, ti si samo jedan broj na papiru, ali u svojoj zemlji ti si čovjek 'svoj na svom', ma nema ništa ljepše od svoje zemlje i svojih ljudi zar ne? Mi smo Hrvati jedinstven primjerak naroda u svijetu, svoje ne cijenimo, a tuđe precjenjujemo, svoga se odričemo, a tuđe lakovjerno prihvaćamo, idemo u skladu sa svojim vremenom, ponekad i ispred svoga vremena, ali o prošlosti ne prestajemo pričati, brzo se posvađamo, a još brže oprostimo, ne volimo se nametati i nismo agresivni, ali ako nas netko dirne u srce, ponos rapidno eskalira, volimo guštati u životu i oslanjati se na vremensku prognozu, dan ne sudimo po jutru nego po podnevu, volimo probleme utapati u alkoholu jednako kao i sreću, konstantno se žalimo zbog nečega, nezadovoljni smo, ali ništa ne poduzimamo jer 'bolje je ne dirati', vjerujemo u Boga i imamo veliko srce osobito kada je to najpotrebnije, nastup naše nogometne reprezentacije nam je najvažnija sporedna stvar na svijetu, iako nikakav značajniji rezultat nismo postigli od '98., divimo se tuđim djelima i uspjesima dok svoja zanemarujemo, volimo feštati i počastiti društvo ijako sutra možda nećemo imati za kruh. Neshvatljivi sistem mozga gledano izvana, ali savršeno funkcionalan i razrađen iznutra, razumljiv samo nama Hrvatima.
       Duboko vjerujem da je Hrvatska u stanju dati nekoga novoga 'Marulića', 'Starčevića', 'Gaja','Radića,'Mažuranića' 'Zoranića', ili 'Tuđmana' jer nam je potreban sad više no ikad. Vjerujem da je trenutna nesloga  među nama samo odraz trenutne slabosti i obeshrabljenja Hrvatskoga naroda, ali da ćemo se kao Feniksi kada je najteže-dići iz pepela, skupiti snage, ujediniti se i oduprijeti vladajućem egoizmu.

                                              Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
                                              razdružit nas neće sila baš nikakva već!
                                              Nas je nekad jedna majka draga rodila,
                                              hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.         (Ljudevit Gaj, budnica)

                                                                                                                                            Ana Kurtušić