[KOLUMNA] - Hrvatska danas brani civilizacijski doseg međunarodnog prava

Međunarodno pravo, kao sustav pravnih pravila koja uređuju odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata[1], u doktrini sistematizira metode mirnog rješavanja sporova na diplomatska i sudska sredstva. Razliku između ova dva modusa rješavanja sporova čini obvezatnost rješenja za stranke u sporu. Dok kod diplomatskih načina predloženo rješenje ne obvezuje stranku u sporu, kod sudskih načina mirnog rješavanja spora stranke su obvezane konačnim rješenjem objektivnog foruma odnosno sudišta.

Ne ulazeći u genezu nastanka graničnog spora između Republike Slovenije i Republike Hrvatske nastojat ću objasniti središnju misao ove kolumne, a ta je da Republika Hrvatska danas brani civilizacijski doseg cjelokupnog međunarodnog prava i interese čitave međunarodne zajednice.

            Arbitraža je sredstvo mirnog rješavanja sporova između subjekata međunarodnog prava koji nisu nužno isključivo države. Doktrina poznaje institucionalnu i 'ad hoc' arbitražu zavisno o tome postoji li sporazum za rješavanje već nastalog spora ili se on odnosi na eventualne buduće sporove.

            Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije iz 2009. godine popularno zvan Arbitražni sporazum u funkciji je pristatne pogodbe između dvije države u sporu. Važnost uređenja ovog pitanja od krucijalne je važnosti za obje strane u sporu tim više jer je sukus arbitraže teritorij, a upravo je teritorij uz stanovništvo i efektivnost vlasti jedan od tri konstitutivna elementa države kao međunarodno pravnog subjektiviteta u međunarodno pravnoj doktrini.

            Po svojoj pravnoj konstrukciji Arbitražni sporazum je međudržavni ugovor, a to je bitno afirmirati iz razloga jer jeBečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora primjenjiva u ovom slučaju, dok se na ugovore između države i međunarodnih organizacija ili 'sui generis' međunarodnih subjekata primjenjuju neki drugi pravni izvori, napose Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija te u potonjem slučaju običajnu pravo.

            Recentna postupanja jedne od strana u sporu o kojima svjedoče snimke između slovenske agentice u sporu pred Arbitražnim sudom i suca tog arbitražnog suda trajno ruše povjerenje u nepristranost i integritet dotičnog foruma. Nesumnjivo je stoga da navedeni akti slovenske strane povlače za sobom primjenu čl. 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora jer predstavljaju bitnu povredu cijelog Arbitražnog sporazuma, a naročito njegovog članka 10.

            Nadalje, sporni akti slovenske strane predstavljaju presedan postupanja u međunarodnoj judikaturi i doktrini, a da bismo shvatili opasnosti ovakvog čina po samo međunarodno pravo valja ponajprije shvatiti 'ratio legis' instituta arbitraže odnosno drugih metoda mirnog rješavanja sporova, a utoliko i čitavu ulogu UN-a.

            Strahote Prvog svjetskog rata ponukale su međunarodnu zajednicu na stvaranje globalnog foruma koji će kao fundamentalnu misiju imati za cilj spriječiti izbijanje neprijateljstava između država. Tako je stvorena Liga naroda, a o tome koliko je bila neuspješna u ostvarivanju ranije navedenog cilja svjedoči činjenica da je došlo do Drugog svjetskog rata.

            Tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata dolazi do nastajanja niza međunarodnih organizacija s ciljem održavanja međunarodnog mira među kojima stožerno mjesto zauzimaju Ujedinjeni narodi. Svrha UN-a je održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, a Povelja kao konstitucionalni akt iste predviđa metode kojima UN u okviru svoje pozitivne i negativne suradnje ostvaruje taj cilj. Zasigurno najznačajnije metode jesu one predviđene u Glavi VI. i Glavi VII. Povelje.

            Glava VI. spominje, među ostalim, i arbitražu kao sredstvo mirnog rješavanja sporova i poziva države da ih koriste u otklanjanju međunarodnih sporova. Možemo samo pretpostaviti kakve bi negativne posljedice proizveo gubitak povjerenja država (naročito onih koje ne dijele s nama demokratske vrijednosti) ili drugih međunarodno pravnih subjekata u integritet i vjerodostojnost instituta arbitraže ili bilo kojeg drugog sredstva mirnog rješavanja sporova. Upravo zato tvrdim da Republika Hrvatska danas svojim postupanjem, braneći svoje nacionalne interese od opasnog presedana neetičnog postupanja Republike Slovenije u arbitražnom postupku ujedno brani i integritet instituta mirnog rješavanja sporova, integritet čitave Povelje UN-a, a samim time i interese cjelokupnog civilizacijskog dosega međunarodnog prava i međunarodne zajednice.  

Ante Škugor