|KOLUMNA| - VLADA NERADO(M) UBIJA EUROPSKI SAN

Stranice Mladeži mjesto su interakcije na kojemu svi možemo podijeliti svoje misli, ideje i stavove. Komunikacija je dvosmjerni proces stoga Vas molimo da nam šaljete svoje tekstove koje ćemo rado objaviti. Pritom Vas molimo da vaši radovi budu u skladu s demokršćanskim i narodnjačkim vrijednostima, Domovinskim ratom i doktrinom prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana vodeći pritom računa o pluralizmu mišljenja i uvažavajući druge i drugačije.  Svoje uratke možete slati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Jeste li znali da Republika Hrvatska u svojih 600-ak dana bivanja punopravnom članicom Europske Unije kotira kao zemlja članica s najmanjim postotkom iskorištenosti sredstava iz EU fondova? Iako bi se loša politika izvlačenja sredstva, na koja objektivno ima pravo svaka članica Unije, mogla donekle opravdati nesnalaženjem trenutne Vlade u nešto kompliciranijoj europskoj politici i njenim alatima djelovanja, krajnje je vrijeme da se takav trend promijeni.

Kada se radi o razdoblju od 2007. do 2013. godine, periodu unutar kojega se Hrvatskoj nudio program iskorištavanja pretpristupnih instrumenta IPA programa, rezultat je bio oko 23 posto ukupno izvučenih sredstava za raznorazne projekte. Od turističkih objekata do poljoprivrednih ulaganja. Međutim, prema posljednjim podacima Europske komisije, objavljenima u travnju 2014. godine, Hrvatska je 28., odnosno posljednja zemlja Europske Unije, prema iskorištenim sredstvima koji se nalaze u mnogobrojnim fondovima.

Priča o europskim sredstvima o kojima je mogla razmišljati i Hrvatska počinje 18. lipnja 2004. godine, kada je Lijepa Naša stekla status države kandidatkinje. Tada su nam postali dostupni pretpristupni programi prve generacije: PHARE, ISPA i SAPARD, ukupno vrijedni 252 milijuna eura. Svaki od ta tri programa imao je svoje područje unutar kojega je ubrizgavajući financijske injekcije trebao donijeti bolji standard Hrvatskoj prije nego uđe u europsku obitelj. Sredstva koja su nam kao budućoj članici tada bila ponuđena iskorištena su, baš kao što je i danas slučaj sa fondovima koje upotrebljavamo kao punopravna članica , vrlo slabo. Realizacija projekata prošla je neprimijećeno, a sve zbog toga što "teren" nije dovoljno pripremljen za europske standarde i sada se vladajući čude kako u redovima poduzetnika vlada zbunjujuća atmosfera. Nova pravila, novo tržište. Stoga se ne možemo ponašati kao da se ništa ne događa i kao da se nas to ne tiče. Obaveza Vlade je osigurati poduzetničku zainteresiranost za rješavanjem negativnih gospodarskih trendova. Posebice kod mladih i svih drugih potencijalnih poduzetnika.

Oko 910 milijun eura iskorišteno je kroz spomenute IPA projekte u Republici Hrvatskoj do 2012. godine. Iznos je raspoređen kroz ukupno pet komponenti; 1. Pomoć u tranziciji i jačanje institucija, 2. Prekogranična suradnja, 3. Regionalni razvoj, 4. Razvoj ljudskih potencijala i 5. Ruralni razvoj. Najviše sredstava bilo je namijenjeno za regionalni razvoj, čak 316 milijuna eura, a najmanje u razvoj ljudskih potencijala, 86 milijuna eura. Regionalni razvoj je sasvim logično trebao pozamašna sredstva, obzirom da Hrvatska ima centralističko ustrojstvo regija koncentrirano prema glavnom gradu – Zagrebu, a to dugoročno gledajući nije održivo rješenje.

Ono na što se treba usredotočiti su podaci o trenutnoj europskoj gospodarskoj politici, koje smo dio. Europsko povjerenstvo predložilo je u lipnju 2013. godine očekivani europski proračun za slijedećih šest godina, točnije za razdoblje od 2014. do 2020. godine.  Proračun bi se, prema trenutnim izračunima, trebao povećati s dosadašnjih 976 milijardi eura na čak 1025 milijardi eura, što predstavlja nominalni porast od 4,8 posto. Kako bi potaknuli države članice da još više ispunjavaju svoje ciljeve, uvest će se kategorija „tranzicijskih regija“ unutar koje će se morati ispunjavati uvjeti za dobivanje novčanih sredstava koja će ojačati pojedine europske regionalne politike i svakako gospodarstva. Mlade snage hrvatskog gospodarstva u ovoj su situaciji uvelike zakinute. Bez pitanja i bez traženja rješenja za ikakvim svjetlom na kraju tunela, našli su se u nekim tuđim politikama. Kada kažem tuđim, onda mislim prvenstveno na to kako mladima u Hrvatskoj nije ponuđena alternativa, pa čak niti osnove kojima bi povećali svoju konkurentnost u Europi. Istina je takva da je svaka druga mlada osoba do 29 godina s mjestom stanovanja na teritoriju RH, nezaposlena. Istina je da se smanjuje iz dana u dan volja i elan za participacijom ne samo u politici, nego što je još više zabrinjavajuće u gospodarstvu, u samozapošljavanju, jer zapošljavanje je ionako na jako lošim nogama. Već i ptice na grani znaju kako je oko 100 000 mladih potražilo sreću i novi život van granica Hrvatske. Natječaji koji bi povećali interes za sudjelovanjem potrebniji su nego ikada. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo i investicije, kao krovna agencija za potporu malog i srednjeg poduzetništva ima volje, ali to nije dovoljno. Ministarstvo poduzetništva i obrta u vidu Poduzetničkog impulsa pokušava dati vjetar u leđa, ali to nije dovoljno. Potrebno je promovirati gospodarstvo, pričati o njemu kao stvarnoj pojavi od koje ovisi opstanak društva. Potrebno je uključiti sve poslovne subjekte u ovu priču i na kraju ohrabriti mlade tako što će im se financijski pomoći kroz start-upove, ali i prilagoditi zakone na način da porezne obveze ne prelaze nominalnu dobit. Figurativno, ali činjenica je da samo novo mlado gospodarstvo može gurnuti u stranu sve političke gafove koji su koštali srozavanja jednog potencijalno dobrog gospodarstva Republike Hrvatske, na jako niske grane.

Kohezijska politika jedna je od najstarijih politika Europske unije. Zapravo ona je osnova funkcioniranja i upravo zbog toga svaka članica treba biti upoznata sa svim segmentima europskih politika kako bi mogla sukladno tome efikasno djelovati za vlastitu ali i dobrobit Unije kao zajednice država. Trenutno nam se nudi 10,7 milijardi eura za daljnji razvoj unutarnjih i vanjskih politika. Ustvari, svega onoga što politiku čini društvenim sektorom; dakle gospodarstvo, energetika, gospodarenje otpadom, obrazovanje, poljoprivreda. To je više od 50 posto predviđenog državnog proračuna. Ono što je važno napraviti za kvalitetan početak su strukturne promjene u analizi i daljnjem razvoju prioritetnih projekata.

Najnovije vijesti iz Bruxellesa kažu kako je Europska komisija nezadovoljna primjenom i razvojem reformi koje je Vlada dužna izvršiti; i to ne samo jer je to njena primarna svrha i cilj, već zato jer imamo obaveze prema standardima razvijenijih država zapadne Europe. Nije potrebno biti matematičar da biste shvatili konačnu računicu; potrebno je samo više političke odvažnosti  kako bismo zaista postali ravnopravna članica koja ima što ponuditi.

Izlika nije kako smo mlada demokracija, niti kako smo novi unutar Unije, pa čak niti ta kako smo mi mala država i nemamo što tražiti na europskom i svjetskom tržištu. Uzmimo kao primjer manje ekonomije od naše, jer uvijek se volimo s nekim uspoređivati, a možda je usporedba i potrebna kako bismo uvidjeli istinu. Slovenija, koja se unazad dvije godine morala suočiti s tzv. „bailoutom“, jer im je gospodarstvo doživjelo velike poraze, i dalje se može pohvaliti boljim postocima u javnom poslovanju. Čak su nam i u turizmu očitali lekciju, jer su razvojem kontinentalnog turizma; koji doduše prolazi kao takav jer su tranzicijska zemlja; pokazali kako znaju gdje se treba ulagati kako bi izvukli dugoročnu korist i na kraju ono što je najvažnije, proračunski suficit.

Pelješki most, ulaganja u turizam, podizanje malog i srednjeg poduzetništva, jačanje obrtništva, kvalitetni planovi gospodarenja otpadom u svim hrvatskim gradovima, energetska učinkovitost i brojni drugi projekti o kojima se priča, tako bi konkretnim političkim i financijskim planom došli u Hrvatsku. Korak po korak ka uspješnijoj i boljoj državi. Onaj tko voli svoju zemlju dopustit će joj i razvoj. Najveći je problem statičnost i lutanje u slijepim ulicama, dok se globalna ekonomija užurbano vrti i komunicira.

Svaka od spomenutih ekonomskih stavki zaslužuje detaljnu analizu, ali promotrimo ono najvažnije. Hrvatsku bi uvelike moglo osnažiti okretanje ka malom i srednjem poduzetništvu. Mali i srednji poduzetnici sudjeluju s preko 50 posto u stvaranju BDP-a i zapošljavanju više od 60 posto svih radnika u sustavu hrvatske ekonomije. Nisu li to jednako dobri razlozi za daljnje ulaganje u tome smjeru?!

Dok se Strategija razvoja poduzetništva u Republici Hrvatskoj, službeni dokument koji je izdalo Ministarstvo poduzetništva i obrta, vrti oko iscrpne edukacije s jedne i stigmatiziranja pojmova i značenja većih tržišta poput europskog (možda iz straha od neuspjeha), s druge strane; činjenica je kako se gubi na dragocjenom vremenu. Gube se jasne vizije i usmjerenja, gubi se smisao u prevelikom teoretiziranju, a preslabom djelovanju.

Turizam ne smije i ne može biti jedino poslovno usmjerenje. To nikako nije slavno rješenje, jer i usprkos otvaranju radnih mjesta za „stalne sezonce“, ne bi se smjela dozvoliti lažna slika smanjenja nezaposlenosti svakoga lipnja, da bismo se ponovno suočili s istom brojkom od prije već u rujnu. Da treba se pokrenuti u smjeru ostvarivanja pozitivne poduzetničke klime, koja bi namamila investitore, ali ono što je još potrebnije je zainteresirati ljude za poduzetništvo i gospodarstvo uopće. Trenutno se odaje slika potpune nezainteresiranosti za to područje, pa kao da smo preuzeli liniju lakšeg otpora prema „tim silnim brojkama“ i ne razmišljamo previše o njima. Međutim trebamo se osnažiti, a osnažiti se možemo uz znanje, informiranost, svakako i hrabrost.

Treba se okrenuti inovacijama, povezati ih s investicijama, po mogućnosti domaćim investitorima koje treba zainteresirati za start-upove, ne samo za provjereno poslovanje na „sigurnom terenu“. Sve to stoji i u zahtjevima i očekivanjima koja Europska komisija ima od hrvatske Vlade. Postoje i rokovi koji su zadani s realnim ograničenjima. Hrvatska, točnije njeno vodstvo, zasada se nisu pokazali uspješnima u spomenutim okvirima, stoga su već nekoliko puta dobili "opomenu" od Europe, a uskoro bi se mogao dogoditi i "ukor". Teško je pomisliti kako bi se na zakonima koji bi smanjili administraciju i time olakšali protok kapitalu na hrvatsko tržište tek trebali početi raditi. Operativni program za iskorištavanje sredstava iz EU fondova trebao je biti završen prije dvije godine, a završen je tek nedavno, i tako dalje i tako dalje.

Neradom i neznanjem, možda i pogrešnim pristupima, Vlada nas je dovela u još gore stanje od stanja u kojemu smo bili kada se recesija počela događati na globalnoj razini. Koliko ćemo još moći izdržati, a da se baš ništa ne pokrene u pozitivnom smjeru, osim emigracija u bolje sutra, teško je reći. Ionako nas "sa Zapada" već sada prozivaju mađioničarima obzirom da većina građana Republike Hrvatske uspijeva na minimalcu preživjeti mjesec. Podsjetimo hrvatski minimalac iznosi 2 700 kuna, što je 350 eura. Još uvijek se pitate zašto je sin vašeg susjeda, koji je završio fakultet i koji je oduvijek imao afiniteta za uspjehom, otišao u Kanadu, Australiju ili neku drugu zemlju gdje obećavaju i često i ostvaraju život dostojan svakoga tko želi raditi i stvarati svoj dom, obitelj i svakoga tko iza sebe želi ostaviti nešto i za generacije koje dolaze?! Ja se više ne pitam, jer odgovora je i više nego dovoljno.

                                                                                                                                                     Tvrtko Lovrić